U eseju Razgovor sa Gojom Ivo Andrić zapisao je da su proste i uboge sredine pozornice za čuda i velike stvari. Ta misao je značajna jer predstavlja osnovu za sagledavanje i razumevanje celokupne piščeve poetike, u okviru koje se posebno ističe Travnička hronika, delo čija je radnja smeštena između stešnjenih i uskih travničkih kasaba.
I upravo tu, u Travniku, pronalazimo sliku sveta kao pozornice na kojoj se smenjuju sudbine sasvim običnih i malih ljudi. Međutim, na toj istoj pozornici istorija se rašila otkrivajući svoje naličje. Tako je zapodenuto pripovedanje i ispričana je priča u kojoj je Ivo Andrić postavio mnoga pitanja, ali i ono esencijalno – kako dokučiti smisao postojanja u svetu u kojem je ljudska sloboda ograničena i osujećena?