Danas obeležavamo rođendan Čarlsa Dikensa, jednog od najvećih pisaca svih vremena, autora koji je možda jasnije od bilo koga drugog razumeo cenu osećanja i slabosti u modernom svetu.
Na jedan, gotovo paradoksalan način, Dikensovi junaci jesu hrabri upravo zato što su slabi i svakako zato što nisu narcisi. Oni ne brane sliku o sebi po svaku cenu. Ne štite ego. Ne pokušavaju da budu „u pravu“ pred sopstvenim osećanjima. Umesto toga, rade nešto mnogo rizičnije: priznaju slabost.
Kod Dikensa, slabost nije odsustvo karaktera, nego višak osećanja. Pip iz romana Velika očekivanja ne pati zato što ne razume šta mu se dešava, već zato što razume previše i ne uspeva da se odbrani.
On vidi kako ga ljubav iscrpljuje, kako mu um postaje sve istrošeniji od stalnog vraćanja na iste uzroke nesreće, kako ga ambicija ne uzdiže već razlaže, i kako se od ove igranke u krug, stvara navika nemoći.
Pip sebe ne štedi. Naziva svoje ponašanje glupim, priznaje da je slab, da se prepušta nečemu što prepoznaje kao pogrešno, i da uprkos toj svesti nema snage da se odupre. To priznanje ga ne oslobađa, ali ga čini istinitim.
Mehanizam narcizma, danas gotovo normativan oblik samoodbrane, takvu istinu ne bi podneo. On bi je poricao, racionalizovao ili preimenovao.
Dok je Dikensov junak naprotiv, izgovara naglas.
Sličnu vrstu emocionalne iskrenosti, ali iz drugog ugla, nosi i Dejvid iz romana Dejvid Koperfild: njegova slabost proizlazi iz preosetljivosti, iz potrebe da svet voli više nego što je sposoban da ga razume, i iz spremnosti da sopstvenu povređenost vidi kao deo karaktera, a ne kao nepravdu koja traži osvetu. Kod njega osećanje prethodi snazi, a ne obrnuto.
Sidni Karton iz romana Priča o dva grada, pak, ide najdalje: on vidi sebe kao promašaj, ne pokušava da se opravda, ali upravo iz tog samoprezira izvodi jedini mogući čin dostojanstva. Njegova hrabrost ne leži u samopouzdanju, već u spremnosti da sopstvenu bezvrednost pretvori u moralni izbor.
Velike emocije kod Dikensa nisu herojske u romantičnom smislu. One su neugodne, iscrpljujuće, ponekad ponižavajuće. Ali sposobnost da se u njima ostane, da se ne pobegne u cinizam, ironiju ili samoulepšavanje, jeste vrsta moralne hrabrosti.
Dikensovi junaci ne žele da pobede osećanja. Oni ih preživljavaju. I da, to znači da umeju da osećaju mnogo. Možda i previše. Ali upravo u toj preteranosti leži njihova etička snaga: u spremnosti da se ne sakriju od sopstvene ranjivosti, čak ni onda kada ih ona ne čini boljim, uspešnijim ili srećnijim ljudima.
Zato se, kada govorimo o velikim emocijama kod Dikensa, vraćamo Pipu, glavnom junaku Velikih očekivanja Ovaj roman se mahom smatra kao njegov najznačajniji, a Pip kao junak koji najotvorenije govori o sopstvenoj slabosti pred velikim osećanjima. Upravo iz tog mesta počinju citati koji slede. Roman je dostupan i u okviru izdanja Izabrana dela, jednog od najtraženijih klasika u ponudi Vulkan izdavaštva.
Emocionalna zavisnost i bespomoćna vezanost
(ljubav kao nužnost, ne kao odluka)
„Navikao sam se na razočaranost u sopstvene snove i u to da se moje nade iscrpe čekanjem, ali nikada se nisam umorio od nerazumnosti svoje ljubavi.“
Jedna od najiskrenijih rečenica o emocionalnoj zavisnosti u književnosti 19. veka.
Okrutnost samospoznaje
(Pip vidi sebe jasno, ali ga to ne spasava)
„Znao sam da je put kojim idem pogrešan, ali nisam imao dovoljno odlučnosti da ga promenim.“
Ovo je čista nemoć: znanje bez snage.
Iluzija, ambicija i unutrašnja praznina
(posle „velikih očekivanja“)
„Moja očekivanja nisu mi donela nikakvo dobro.
Učinila su me nemirnim, nesigurnim i nezadovoljnim. Savila su me i slomila.“
Ovde Dikens razbija mit o uspehu mnogo pre nego što je to postalo moderno.
I još jedno zaključno obrazloženje zašto baš Pip.
On je možda i najneugodniji Dikensov lik, jer ne nudi katarzu. Pip je junak koji kaže: znam sve i ništa ne činim.
Zato su njegovi monolozi:
- najiskreniji, najmanje utešni,
- i najbliži modernoj psihologiji.
Ako volite Dikensa, verovatno ste neko ko zna da priznanje slabosti nije opravdanje, ali jeste najviši oblik emotivne hrabrosti.
